Tradicionalni način obrade vlakna i tkanja ima perspektivu u područjima gdje se razvija ruralni turizam, što pokazuju primjeri obnove tkalačkih zanata širom Evrope. Ekonomska analiza proizvodnje i prerade predivnog lana ipak pokazuje malu dobit, tako da su za održivost i razvoj starih zanata neophodni državni podsticaji i djelomično mehanizovanje proizvodnog procesa. Do tada će se predenjem i tkanjem baviti prvenstveno iz ljubavi prema ovom zanatu.
Laneno, konopljino i jutano vlakno spadaju u višećelijska vlakna slijepljena u snopiće, dok, na primjer, pamučno vlakno spada u jednoćelijska.
U zavisnosti od toga iz kojeg dijela biljke se dobijaju, prirodna celulozna vlakna se dijele na: vlakna iz stabljike (lan, konoplja, juta, ramija, kenaf), vlakna iz sjemena (pamuk, kapok, razne biljne dlačice), vlakna iz lišća (manila, novozelandski lan, sisal, ananas, rafija), te vlakna iz ploda kao što bi bilo vlakno dobijeno iz kokosa. Hemijski sastav vlakna određuje način njegovog korišćenja. Laneno vlakno sadrži oko 65% celuloze, 17% hemiceluloze, 2% lignina, 2% pektina, 1,5% voska i oko 12% vode (maksimalno 20%). Lan je dobar provodnik elektriciteta, tako da se na lanenom vlaknu ne javlja elektrostatički naboj. Lanene tkanine mogu bez oštećenja trajati hiljadama godina, što dokazuju nalazi lanenih tkanina u faraonskim grobnicama, samo je važno adekvatno održavanje tekstila u suvim uslovim, jer u vlažnim lan je podložna ataku mikroorganiuzama.
Način prerade lanenog vlakna
Priča o početku korišćenja lanenih vlakana seže u daleku prošlost. Tridesetak hiljada godina prije naše ere „otkrivena” je koštana igla, čime je započela „tekstilna pra-industrijaʺ. Jedinstveno nalazište vlakana divljeg lana iz kamenog doba u Džudžuana – pećini, na padinama Kavkaza (Gruzija), ukazuje na to da su praistorijski lovci – sakupljači koristili laneno vlakno za šivanje odjeće. Na krajevima vlakana bili su vidljivi tragovi presijecanja oštrim kamenim alatkama, što je ukazivalo na razvoj tehnologije obrade tekstila. Na opšte iznenađenje istraživača, u ovim lanenim vlaknima nađeni su tragovi prirodnih boja, što navodi na zaključak da je razvoj estetskog osjećaja ili pra-mode započeo u samo praskozorje čovječanstva. Kroz dugu istoriju proizvodnje lana i obrade lanenih vlakana, suština procesa nije se bitnije mjenjala, a sadržavala je veliki broj radnih operacija.
Čupanje lana predstavljalo je težak seoski posao, iako je bilo ugodnije od čupanja konoplje, koja je kod radnika uzrokovala glavobolju, pospanost ili slične simptome. Odvajanje vlakna započinjalo je sa močenjem stabljike. Prije močenja odvajalo se sjeme s tobolcima od stabljike. U područjima gdje nije bilo vodotoka ili jezera (npr. kraška polja), izražena noćna hlađenja, rezultirala su obilnim ljetnim rosama. Ova pojava je korišćena za namakanje lanene stabljike na polju u periodu od nekoliko dana. U područjima sa vodotocima, protok vode je doprinosio svjetlijoj boji vlakna.
Močenje traje do dvije sedmice, ovisno o temperaturi vode. Najbolji rezultati se postižu kada se lan moči 4 do 5 dana pri temperaturi vode od 30°C. Nakon močenja lan se suši, uglavnom na suncu. U području Petrovca u BiH, lan se sušio na drvenim postoljima visine oko 1,5 m, uz povremeno loženje vatre ispod postolja.
Poslije močenja, snopovi vlakna su još djelimično vezani za drvenaste dijelove stabljike, pa ih treba odvojiti. Nekad se to radilo uz pomoć stupe, trlice i češlja (postoje razne izvedbe). Stupanje je prva faza za odvajanje vlakna od pozdera (drvenasti dio stabljike).
Gruba vlakna sa primjesama provlačena su kroz grebenac, čime je dobijano povjesmo (fino dugo vlakno) i kudjelja (kratko vlakno). Postoje različite veličine i izvedbe grebenova. Za povjesmo je udomaćena turska riječ kančel (orginalno kangal). Kančelica je svitak konca.
Onda je dolazilo vrijeme prela, opušteniji zimski period, u kome se rad završavao seoskim veseljem i igrankama. Korišćene su drvene preslice raznih izvedbi, a žene su u toku pravljenja pređe, pljuvačkom odstranjivale drvene primjese u pređi. Ova operacija je završavala pravljenjem klupka vlakna.
Snovanje je uglavnom obavljano u dvorištu. Ova radna operacija zahtijevala je veliku vještinu, a svodila se na ravnanje i razvrstavanje pređe zatezanjem između (oko) drvenih stupaca. Riječ snovanje vjerovatno ima veze sa riječi pravljenje osnove. Snovanje može biti obavljano i u prostoriji na okvirima različite veličine.
Tkanje je obavljano na drvenoj napravi, koja je imala različite nazive; tara, natra, razboj ili tkalački stan. U nekim krajevima, žene su počinjale tkati „opremu” za udaju djevojke, već u godini rođenja ženskog djeteta. To ukazuje da su ručni radovi trajali dugo, ali su zato kvalitet i izgled tkanine predstavljali trajnu vrijednost, te uspomenu na majku.
Iako ima različitih izvedbi tare, dijelovi tare uglavnom su slični u svim krajevima. Uvođenje (navijanje) osnove (pređe ili konca) na taru zahtijevalo je angažman pet žena, a ponekad i muškaraca. Osnova se zateže između dva vratila koja se nalaze na suprotnim stranama tare, između kojih se nalaze naprave za razdvajanje i ravnanje niti osnove. Snovanje i uvođenje u taru radile su iskusne tkalje, jer je svaka greška bila gotovo nepopravljiva.
U procesu tkanja, koristi se čunak (čegrk, lađica) od bukovog drveta. U čunku se vrti cijev od zove na koju je namotan konac (pređa) potke, koja se poprečno utkiva u osnovu. Na napravljenoj tkanini uglavnom se vidi struktura potke. Ako je, na primjer, osnova od pamuka, a potka od lana, tkanina će imati izgled lanene tkanine. Do tijela uvijek dolaze vlakna potke.