Mreža za ruralni razvoj

 

u Bosni i Hercegovini


Šta je ruralni razvoj?

Savremena definicija pojma "ruralni razvoj" podrazumijeva integralni i višesektorski te održivi razvoj ruralnog (negradskog) prostora. Integralni, odnosno cjelovit razvoj ruralnih područja bitan je zbog diverzifikacije ruralne ekonomije koja se u vrijeme savremenih strukturnih procesa i zbivanja suočava s brojnim problemima poput depopulacije, starenja stanovništva, fosilizacije pejzaža te generalno sve lošijim socio-ekonomskim pokazateljima koji čine ovaj prostor pasivnim i nepoželjnim za život. Diverzifikacija ruralne ekonomije ključna je iz razloga što čini preduslov demografske stabilizacije koja predstavlja osnovu za održivost svih komponenti razvoja.

Održivost je ključna komponenta razvojnog procesa radi nužnosti uravnoteženja razvoja društva, ekonomije i okoline koja vodi do postojanog i kontinuiranog razvoja, a bez opasnosti za ugrožavanje bilo kojeg elementa koji čini integralni dio razvojnog procesa. Krajnji cilj jasno je definiran razvojni put koji će dovesti do ekonomske, društvene i političke promjene u svrhu poboljšavanja kvaliteta života cjelokupne populacije ruralnog prostora.

Slabo razvijen ruralni prostor loših ekonomskih i društvenih karakteristika ne predstavlja problemsko područje samo sebi već i puno širem prostoru. Naime, u kontekstu države, niska razvijenost ruralnog prostora predstavlja opterećenje razvoju zemlje u cjelini što posljedično implicira da je razvoj problemskih (većinom ruralnih) područja imperativ svake države u kojoj značajan dio teritorija i stanovništva predstavljaju prostori spomenutih karakteristika.

U slučaju zapostavljanja razvoja ruralnog prostora posljedice za cijelu državu mogu biti: nekorištenje resursne osnove i slaba valorizacija postojećih strateških prednosti radi loših strukturnih pokazatelja problemskih područja te slabljenje prostorno-funkcionalne integracije teritorija zbog depopuliranosti značajnog dijela prostora.

Kako bi se preokrenuli gore opisani trendovi slabljenja socio-ekonomskih pokazatelja potrebno je identificirati i aktivirati lokalne aktere koji bi postali početni pokretači razvoja svog područja. Nadalje, važan je razvoj fleksibilnog malog preduzetništva kao pokretača inovativnosti te konstruktivnog lokalnog partnerstva različitih aktera iz više sektora djelatnosti.

Ne postoji dogovorena definicija ruralnog razvoja, ali ona se tiče poboljšanja kvaliteta života u ruralnim područjima. U praksi, mjere ruralnog razvoja znatno variraju po svojim ciljevima, od fokusa koji je gotovo u potpunosti na ekonomskom razvoju do mnogo šire mješavine ciljeva u pogledu ekonomskog, socijalnog i zaštite životne sredine, koji je više usklađen s paradigmom humanog razvoja. Sa oko 60 posto stanovništva koje živi u ruralnim područjima, mjera u kojoj je ono „zdravo, bogato i mudro“ obuhvaćena je u indeksu nacionalnog humanog razvoja.[1] 

Teorija i praksa ruralnog razvoja[2]

Savremene teorije ruralnog razvoja, kako su ih razvili pripadnici akademske zajednice, interesne grupe i kreatori politika, potpadaju pod tri glavne škole mišljenja:

–– „Agrarni“ pristup, koji posmatra poljoprivrednu zajednicu kao čuvara sela i temeljni stub ruralnog života. Ovaj pristup naglašava multifunkcionalnost poljoprivrede, istorijsku raznolikost poljoprivrednih sistema te ulogu koju poljoprivreda igra u razvoju ruralne kulture. Ona poljoprivrednike vidi kao prirodnu ciljnu grupu u pogledu podrške ruralnom razvoju, dijelom kako bi im se pomoglo da očuvaju tradicionalne poljoprivredne prakse, pejzaže i staništa, a dijelom kako bi im se pomoglo da se prilagode promjeni, iskoriste nove prilike i odgovore na promjene očekivanja društva za njegova ruralna područja.

–– Pristup „lokalnog razvoja“, koji je usmjeren na raznolikost ruralnih aktivnosti i aktera, i koji priznaje da sada u mnogim slučajevima poljoprivreda predstavlja dosta mali udio ruralnog outputa i zaposlenja. Ovaj pristup posmatra ruralna područja kao holističke socioekonomske sisteme s različitim ljudskim i prirodnim resursima i s višestrukim pokretačima promjene. Oni su skloniji da budu „neutralni“ kad propisuju rješenja i strategije, i poljoprivrednu zajednicu bi postavili kao tek kao jednu od grupa aktera s jednakim pravima da se takmiče za razvojne resurse.

-Pristup „urbanih centara“ ili „policentrični“ pristup, koji promovira razvoj više većih gradova i gradskih sjedišta diljem zemlje kako bi se generirala ekonomska aktivnost i ponudila radna mjesta i trgovina okolnim ruralnim područjima.

Sve tri škole pripisuju znatan značaj zaštiti životne sredine i naglašavaju potrebu da ruralni razvoj rješava socijalne kao i ekonomske ciljeve. 

Države koje teže pridružiti se EU razvijaju vlastite nacionalne sisteme po sličnom modelu, kao dio ukupnog procesa usaglašavanja s acquis communautaireom i sa specifičnim ciljem osposobljavanja da se koriste fondovi EU u okviru Pretpristupnog instrumenta EU za poljoprivredu i ruralni razvoj (IPARD) (okvir 1.2). Stoga je malo pretjerano reći da, unutar Evrope, praktični ruralni razvoj jest politika ruralnog razvoja EU. Politikom ruralnog razvoja EU upravlja Generalna direkcija Komisije za poljoprivredu i ruralni razvoj (DG AGRI) kao „drugi stup“ Zajedničke poljoprivredne politike,12 gdje:

–– Stup 1 čini redovna podrška poljoprivrednim aktivnostima putem intervencija na tržištu, Jedinstvene uplate za poljoprivredna dobra, te subvencije povezane s poljoprivrednom proizvodnjom. Puni trošak pokriva se iz budžeta EU putem „Evropskog fonda za garancije u poljoprivredi” (EAGF).

–– Stup 2 čine investicioni grantovi za modernizaciju poljoprivrednih dobara, mjera za javno dobro u ruralnim područjima, te druge mjere ruralnog razvoja. Dio troška pokriva se iz budžeta EU putem „Evropskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj” (EAFRD), pri čemu se bilans osigurava učešćem države i samih korisnika u finansiranju.

Ova dva stupa zajedno čine “Zajedničku poljoprivrednu politiku” (CAP), koja trenutno predstavlja 48 posto ukupnog budžeta EU, podijeljeno približno na 75:25 između stupa 1 i stupa 2. Baš kao što politika ruralnog razvoja na nivou EU čini dio njene poljoprivredne politike kojom upravlja DG AGRI, tako većina država članica i zemalja koje teže postati članicama provode ruralni razvoj putem svojih vlastitih ministarstava odgovornih za poljoprivredu iako se riječi „ruralni razvoj“ sve više pojavljuju u njihovim zvaničnim nazivima. Uredba EU o ruralnom razvoju organizira podršku prema trima vertikalnim „osama“ i četvrtom horizontalnom pristupu:

–– Osa 1: Poboljšanje poljoprivredne konkurentnosti;

–– Osa 2: Poboljšanje okoliša i podrška upravljanju zemljištem;

–– Osa 3: Poboljšanje kvaliteta života i diversifikacije ekonomije u ruralnim područjima;

–– Liderski pristup, kojim se provode lokalne strategije ruralnog razvoja putem javno-privatnog partnerstva.

Ova četiri seta ciljeva provode se putem 14 mjera[3].

Evropska komisija dodjeljuje sredstva za ruralni razvoj u budućim novim državama članicama

(uključujući Bosnu i Hercegovinu) putem svog IPA programa („Instrument za pretpristupnu pomoć“), posebno putem komponente 5 IPA posvećene poljoprivredi i ruralnom razvoju poznate kao IPARD („Instrument za pretpristupnu pomoć u poljoprivredi i ruralnom razvoju“). Bosna i Hercegovina ne koristi ovu pomoć tokom programskog razdoblja 2007-2013. godine budući da je pravo na korištenje komponente IPARD ograničeno na „zemlje kandidatkinje“ i nije dostupno „zemljama potencijalnim kandidatkinjama“ kao što je BiH.

Za programsko razdoblje 2014-2020. godine status zemlje kandidatkinje neće više biti preduvjet za pristup IPARD-u. Međutim, bit će potrebno ispuniti određene uvjete koje nameće Evropska komisija, a vezano za strateške pripreme, institucionalna rješenja i koordinaciju te administrativni kapacitet potreban za pripremu i efikasno apsorbiranje sredstava IPARD-a.

 

Različite definicije ruralnih područja

Bosna i Hercegovina je izvjesno jedna od najruralnijih zemalja Evrope, sa između 40 i 60 % stanovništva koje živi u ruralnim područjima prema definiciji koja se koristi.

Postoji nekoliko različitih definicija „ruralnog“ u uobičajenoj upotrebi. Neke njih su „pristupi vezani za područje“ koji tipično definišu regiju, opštinu ili pokrajinu kao ruralnu ili urbanu prema gustoći i broju stanovnika, dok drugi imaju „pristup zasnovan na naselju“, te klasificiraju pojedinačna naselja kao urbana ili ruralna na osnovu njihove veličine ili njihove administrativne klasifikacije kako je vodi državna vlast. Međutim, treba napomenuti da to nisu različiti načini mjerenja iste stvari, već načini mjerenje bitno različitih stvari:

–– „Pristup zasnovan na području“ tretira sve stanovnike rijetko naseljene općine kao iste, bilo da žive na izoliranom poljoprivrednom dobru ili u stanu na posljednjem spratu glavnog grada te opštine. Ovaj pristup trebao bi biti u najboljoj korelaciji s ekonomskim faktorima koji djeluju u relativno širokom području, ali nije dobar vodič za pristup pojedinačnim domaćinstvima, poljoprivrednoj zemlji ili infrastrukturi, kao što je vodosnabdijevanje ili kanalizacija.

–– „Pristup zasnovan na naselju“ tretira sve stanovnike sela i mikronaselja isto, bilo da žive u najudaljenijem kraju zemlje ili na obodima Sarajeva. To će najvjerovatnije biti u korelaciji s pristupom zemlji, infrastrukturi i lokalnim uslugama, ali nije dobar vodič za ekonomske faktore kao što su nezaposlenost ili nivoi plata.

Oba pristupa u BiH koriste razne organizacije i u raznim setovima podataka.

Također postoji još veliki broj kriterijuma za definiranje ruralnog prostora od kojih izdvajamo i dva slijedeća:

a) Administrativni kriterij - razlika između ruralnih i urbanih područja se temelji na teritorijalnoj podjeli prema kojoj su manje administrativne jedinice, općine, ruralna područja, dok su gradovi urbana područja.

b) Kriterij prema gustoći naseljenosti odnosno definicija OECD-a - najčešće međusobno priznat i korišten kriterij za razlikovanje ruralnih i urbanih područja. Temelji se na gustoći naseljenosti stanovništva. Na lokalnom nivou područja se klasifikuju kao ruralna ili urbana temeljem praga od 150 stanovnika na km2. Na regionalnom nivou OECD definipše tri grupna područja, zavisno o učešću stanovništva u regiji koje živi u ruralnim lokalnim područjima:

-pretežno ruralne regije (više od 50% stanovništva regije živi u lokalnim ruralnim područjima),

-značajno ruralne regije (15 – 50% stanovništva regije živi u lokalnim ruralnim područjima) i -pretežno urbane regije (manje od 15% stanovništva regije živi u lokalnim ruralnim područjima). Prema ovom kriteriju BiH spada u pretežno ruralnu regiju.

 



[1] Ruralni razvoj u BiH: Mit ili realnost - UNDP

[2] Ruralni razvoj u BiH: Mit ili realnost - UNDP

[3] http://ec.europa.eu/agriculture/capexplained/index_en.htm